| svibanj, 2004 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Sjedim u jednom od najpoznatijih restorana u Zagrebu, svježe preuređenom i bez trunke nekadašnjeg duha. Oni koji znaju, znat će koji je, a meni ga se ne da reklamirati besplatno, pa čak niti sa plaćanjem. Glazba je horror - instrumentali "Trave zelene" i sličnih domaćih ljiga, pita se čovjek gdje dovraga kupiti takve CD-e, pa da ih pokloni nekome za rođendan. Sjedim i igram se za nožem/vilicom za jastoga, sofisticiranim predmetom koji me podsjeća na alat za vađenje mozgova kroz nos, prekrasnu staroegipatsku medicinsku tradiciju. Uoči mumificiranja, koje si i sam priželjkujem. Sjedim i gledam u prekrasnog jastoga, skuhanog i otvorenog za moje predstojeće uživanje u gastronomskoj izdrkotini. Bez mirisa i ukusa, rak leži preda mnom, a njegova se braća u tanjurima sudionika društva sa kojima sjedim za stolom, mirno prepuštaju čulnom užitku proždiranja. Svi se slažu kako je danas jastog odličan. Prepuni hvale na račun kuhara jedu svoje bijelo meso i znalačkim pokretima specijalnim viilicama čiste ljuske, izvlačeći dragocjeno meso. Jedem svog jastoga i pitam se kakvog to smisla ima. Jastog, precjenjen i skup kao zlato ima isti okus kao i grdobina - također skupa kao sam vrag - a oba imaju isti okus kao jebeni panirani oslić koji u dućanu košta kao vrećica čipsa. Posve besmisleno. Jebeš haute cousine i jastoge koji su isti kao i oslić. Dajte mi sendvič s majonezom, a ostatak love ću donirati u dobrovtvorne svrhe, pa da i sirotinja može reći kako je jela jastoga. A ustvari su jeli - oslić. U marketingu bi rekli "isto sranje, drugo pakovanje". Ondje kartonska kutija, ovdje do nedavno živo tijelo, obloženo prekrasnom krljušti. Kutija prodaje sadržaj. A jastoga prodaje oslić. |
|
Gledam je kako hoda. Još je daleko, ali vidim da je potencijal prisutan. Plava kosa, sve sređeno, trendy oblekica, one blesave hlače koje dođu tek do ispod koljena, pa kad sjedne sve ju žulja u pregibu i znoji se. Ali, nema veze, žene kod nas će ionako sve dati za ljepotu. Pohvalno, naravno, da ne bi bilo krivih zaključaka. Što se više približava vidim da ipak nije sve tako bajno, ali mačka je na mjestu. Cipelice, bluzice, kompletić. Nedostaje samo šešir, ali tko još danas nosi šešire? Imali bi Kobalica i Cahun nešto reći na to pitanje, no pitanje je dakako retoričko. A u cipelicama, sandalicama - prstići. A na prstićima, slatkim čevapćićima - french manicure. I meni pada mrak na oči. I jutro piši propalo. A jedina korist od prizora je inspiracija za temu. I vječno pitanje: čemu? Načelno nemam ništa protiv. French manicure na nožicama equals porno-stellerin, pa je i iz te perspektive OK. Ipak, nema baš smisla i ne mogu objasniti, ali kad to vidim iz mene izbije neki bijes. Mislim na vrijeme i novac potrošen da bi se tih deset glupavih noktića dodatno sredilo, uglancalo, namazalo sjajilom i onom nekakvom kemijom za dodatno bljeskanje, pa na kraju - udri u veselje - povlačenje bijele crte, nažalost, bez ikakve veze sa onim povlačenjem bijelih crta. I posao gotov, french manicure na nožicama gotov, malena gotova i spremna za ići van. Na posao. U osam ujutro. A ja stojim i gledam ju kako ulazi u prepun tramvaj i kao za inat gleda prvo u svoje prstiće, pa u ljude okolo, pa opet u prstiće, pa u ljude okolo. I pitam se da li se boji hoće li joj tko nagaziti pomno obrađen ponos i diku, ili samo želi svrgnuti pozornost. Odgovor nisam dobio. French manicure je otišao. Nokti su važni, shvatio sam. |
|
Prvo gledam gdje je kava. Zadovoljan što ju vidim, vadim laptop iz torbe i priključujem ga na telefonsku liniju, pa struju, pa vanjsku tipkovnicu pa na drugi monitor. Ne nužno tim redoslijedom, ali važan je raspored. Eto me u pola jebenih devet, ponovo na istom mjestu u isto vrijeme, moja mala jutarnja letargija za koju svakim danom dobijam još jedan dan "staža" i početkom mjeseca svoju količinu dohodka, osobnog, hvala lijepo na pitanju. Jutranji seks polako zaboravljam. Sjećam se vremena dok je bio konstanta, ali onda sam ga se rješio jer smo vječno kasnili na posao. Ona je uvijek htjela, ja još više, ali onda je pola osam postalo pola devet, pa devet pa pola deset. A u deset je ista gužva u gradu kao i u pola osam, pa smo na posao dolazili tek oko pola jedanaest. Besmisleno. Sada fino jutarnja masturbacija (narodska "drkica") uz obavezno egocentrično gledanje samog sebe u ogledalu, brzinsko pražnjenje sa mješavinom slika iz prošlosti, porno-fikcija preplanulih plavuša pomno izdepiliranih guza i ponekog fetišističkog promišljanja. Umjesto nekadašnjih sat i pol, sad mi treba minuta. Forsiranje čuda čini. Rekao bi netko i "Što se mora, nije teško". To mi je ionako vrhunac dana. Kevin Spacey u "American Beauty". A jutarnjeg seksa i nema jer nismo više zajedno, pa se budim sam. Neću se lagati i reći da mi je bolje, ali barem manje kasnim za posao. I imam nešto manje telefonske račune. I time dokazujem da je vrijeme novac, kao što dokazujem i da je samozavaravanje čudo. Sada su mi ljubavnice sve bivše djevojke, sve američke, njemačke, ruske, mađarske i ine starlete koje se vrte na Privateu od 23.00 na kablovskoj, sve mačke koje sretnem pa pomislim kako bi to bio jedan brutalan seks i sve one koje ni ne znam tko su, već ih moja glava sama crta u svim figurae veneris. Jutarnji seks je zakon. Sjećam ga se s štovanjem, osmjehom, ljubavi i čežnjom. Ne nužno tim redoslijedom, ali važan je raspored. |
|
"Smeđa je nova crna", kaže neki dan moja nova prijateljica. Nova zato što se odjednom intezivno družimo, a prijateljica istom tom logikom. Ja je slušam i ne razumijem poantu, ali opet, iako sam modno osvješten (koja glupost od složenice), umirem od smijeha. U sebi, naravno. "Smeđa je nova crna". Ona živi u svijetu Voguea, Marie Clairea, Ellea i sličnih modnih slikovnica koje pokazuju što je hot a što not, a ja u tim istim slikovnicama ionako samo tražim fotografije i dobre editoriale sa dobrim fotkama. Lijepa lica, cice i guzice. Ima i ružnih lica, ali to je ta neka ultratrendi logika "ljepote ružnoće" koja u modi živi zadnje desetljeće. "I lijepi mogu biiti ružni" kaže ta logika. Čisti Boudelaire i njegova romantistička bagra. "Kao što je i smeđa nova crna", odgovaram ja, poučen novom idejom. U sebi, naravno. Slušam ju i smijem se jer logika "smeđe i crne" meni ne dopire do mozga. Gledam jutros neku mačku u smeđem kompletiću i pitam se misli li i ona da je smeđa nova crna. Pa nosi smeđe a ne crno jer će to netko primjetiti. I reći "Vidiš, ona nosi smeđe, a ne crno, jer smeđa je nova crna". Ili nosi smeđe samo zato što voli smeđe, a riskira da ju netko modno osvješten etiketira kao sljedbenicu novog trenda. Da zna, pitam se, da li bi uopće obukla smeđe? Da zna, da li bi obukla crno? Ili bi se trendy odjenula u rozo, u inat? I čekala da roza postane nova crna? Teška pitanja. Crna je smeđa. Smeđa je crna. U mojoj glavi sve to skupa sliči na kupus. Danas je jučer. A to je već temporalna filozofija. |